Raspad Jugoslavije započeo je u ljeto 1991. godine, kada su najprije Republika Slovenija, a potom i Republika Hrvatska objavile svoju namjeru da napuste federaciju. Slijedeći njihov primjer, i Bosna i Hercegovina je napravila korak ka nezavisnosti. U ovoj republici je organizovan referendum na kojem se jasnom većinom izjasnila za nezavisnu Republiku Bosnu i Hercegovinu. Ubrzo nakon toga, njenu nezavisnost su prihvatile mnoge zemlje. 22. maja 1992. Bosna je također primljena u članstvo Ujedinjenih naroda (UN). Međutim, Jugoslavija, sa Srbijom u središtu, to nije prihvatila. Uz pomoć Jugoslovenske/Srpske armije (JNA) i paravojnih grupa, srpski lider Slobodan Milošević pokrenuo je napad na Sloveniju i Hrvatsku. Vojni pohod na Bosnu i Hercegovinu također je počeo u proljeće 1992. godine.

U Sloveniji su se vodile relativno kratke borbe. U drugim republikama koje su se otcepile od Jugoslavije, Milošević i njegove pristalice pokrenuli su kampanju etničkog čišćenja protiv svih nesrpskog porekla. Oduzeta je imovina i oduzeto zemljište. U toku rata dogodio se i najgori zločin nad civilima i razoružanim vojnicima od Drugog svjetskog rata: genocid nad bosanskim muslimanima, posebno u okolini Srebrenice.

Početkom 1993. godine Srebrenica se našla u veoma teškom položaju. Na površini od 140 km2, 40.000 ljudi moralo je da preživi u nemogućim uslovima, proterani iz svojih domova, bez hrane, oslabljeni i lišeni medicinske nege. Osim toga, bili su izloženi agresiji i napadima srpskih jedinica iz Bosne i susjedne Srbije. Radi zaštite civilnog stanovništva Vijeće sigurnosti UN-a je 16. aprila 1993. usvojilo Rezoluciju 819. Time su 2 enklave proglašene “sigurnim zonama” u istočnoj Bosni, Srebrenici i Žepi. U prvoj godini rata u Srebrenici je stradalo oko 1.500 civila i pripadnika regularne vojske (koja je branila državu). 18. aprila 1993. prvi bataljon kanadskih vojnika došao je pod zastavu UN-a kako bi pomogao u zaštiti Bošnjaka od Srba. U februaru 1994. Kanadski bataljon je razriješen od strane holandskog holandskog bataljona, koji će na tom području ostati do pada Srebrenice.

Pod pretpostavkom da međunarodna zajednica neće odlučno odgovoriti na napad na zaštićena područja, srpske trupe su u julu 1995. krenule u napad na Srebrenicu i Žepu. Komandant je bio Ratko Mladić. Srpska procena se pokazala tačnom. U samo nekoliko dana dogodila se tragedija ui oko Srebrenice. U popodnevnim satima 11. jula srpske trupe su izvršile invaziju na Srebrenicu i pred očima međunarodne zajednice i njenih oružanih snaga žene, djeca, starci i nejaci deportovani su u Kladanj, koji je bio pod kontrolom bosanske vojske. Svi muškarci stariji od 12 godina, a ponekad i mlađi, zajedno sa određenim brojem žena, izolovani su u blizini baze UN (Potočari) i odvedeni u nepoznatom pravcu.

Znajući šta ih čeka, svi muškarci koji su mogli, kao i veliki broj žena među njima, otišli su u grad i pobjegli kroz šumu što dalje od Srebrenice. Oko 12.000 ljudi pobjeglo je prema Tuzli, udaljenoj oko 100 kilometara. Ovaj grad je bio pod vlašću bosanske vojske. Svi koji nisu uspjeli proći kroz planinski, neprijateljski teren bili su zarobljeni, mučeni i na kraju strijeljani, zajedno sa muškarcima koji su prethodno bili deportovani iz Potočara. Zarobljenici su odvođeni na lokacije u istočnoj Bosni, gdje su ih u grupama strijeljali srpski vojnici i policijske jedinice. Najveća masovna pogubljenja dogodila su se sredinom jula 1995. godine. Ukupno je pogubljeno više od 8.372 bosanskih Muslimana. To čini ovo najvećim genocidom na evropskom kontinentu od Drugog svjetskog rata. Tijela su bačena u teško dostupne masovne grobnice. Ta tijela su kasnije iskopana, da bi bila bačena na druga mjesta. To je učinjeno u pokušaju da se unište svi dokazi, da se prikrije zločin. Prilikom kasnijeg iskopavanja ovih grobnica i identifikacije žrtava, posmrtni ostaci mnogih pronađeni su razbacani u nekoliko grobnica.

Deportaciju nesrpskog civilnog stanovništva iz Srebrenice, njihovo mučenje, pogubljenja muškaraca i druge likvidacije osudio je Međunarodni krivični sud i okarakterisao kao genocid. To se dogodilo 26. februara 2007. godine u Hagu u predmetu Bosna protiv SR Jugoslavije (Srbija i Crna Gora). Genocid u Srebrenici potvrđen je i priznat u više presuda Međunarodnog krivičnog suda Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću, Radislavu Krstiću, Ljubiši Beari, Vujadinu Popoviću i drugima.

S nekoliko rezolucija o Srebrenici, Evropski parlament je osudio genocid i preporučio svim državama članicama da učine isto. Osim toga, 11. jul je određen kao dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. Brojne zemlje, kako u EU, tako i šire, su to također učinile. U ovim zemljama 11. jul je posvećen žrtvama genocida.